Podaci
o najranijoj životnoj, dobi Jeronima Fonde relativno su oskudni. Odvjetak je
ugledne piranske obitelji, gdje je i roden 26. V. 1686. godine. školovao se
u rodnom gradu i na padovanskom sveučilištu, gdje je 1707. godine postigao doktorat
obiju prava. Za svečenika Koparske biskupije zareden je 1709. godine. Početak
svečeničke službe Jeronima Fonde vezan je uz Kopar, gdje je neko vrijeme obnašao
dužnost vikara tamošnjeg biskupa. Po odlasku iz matične biskupije Fonda je djelovao
u Puli, gdje je imenovan kaptolskim arhidakonom. Prema podacima iz Farlatijeva
djela, Fonda je u Pulskoj biskupiji jednom obnašao službu generalnog vikara,
dočim se čak tri puta navodi na dužnosti kapitularnog vikara. Rečene je službe,
navodi isti autor, Fonda obnašao vrlo uspješno (Farlati, 1768, 445). Poznati
su nam tek fragmentarni podaci o pulskoj životnoj etapi Jeronima Fonde. Tako
se, primjerice, 1721. godine Fonda spominje u službi kanonika arhidakona i generalnog
vikara pulskoga kaptola, a u kontekstu slanja relacije pulskoga biskupa Josipa
Bottarija (1695-1729) Svetoj Stolici (Grah, 1987, 60).Škof v Ninu:
Zapaženije djelovanje Jeronima Fonde u Dalmaciji započinje 1733. godine, kada je - nakon premještaja njegovog prethodnika Ivana Andrije Balbija (ninski biskup 1728-32) u Pulu - imenovan ninskim biskupom (Farlati, 1769, 237). Djelujuči na području biskupije koja je sve do početka XVIII: stolječa bila učestalo izložena mletačko-turskim ratovima (Kandijski i Morejski rat), razaranjima i stradanjima (raseljavanje) civilnog stanovništva, Fonda se več na samom početku svoje biskupske službe našao pred nimalo jednostavnim problemima. U biskupiji u kojoj su tijekom prošloga stolječa njegovi prethodnici najčešče boravili samo nominalno (stolujuči obično u Zadru), Fonda je gorljivo djelovao na uredenju granica biskupije, obnovi vjerskog života u tamošnjim selima (ustroj župa), sredivanju crkvenih prihoda i posjeda te na obnovi biskupskih zgrada i crkava u samom Ninu. Zadiruči u nimalo jednostavne probleme, koji su nerijetko imali i etničko-vjersku konotaciju, Fonda je nailazio i na brojne protivnike. Prema Farlatiju (koji navodi da je taj podatak izravno saznao od Fonde), prigodom pastirskog pohoda u sela Ninske biskupije, Fondu su (s namjerom da ga ubiju) napali pravoslavni vjernici predvodeni lokalnim parohom. Prema istom izvoru, samo zahvaljujuči sretnim okolnostima, biskup se izvukao bez ozbiljnijih posljedica (Farlati, 1769, 237).
Sukobe u svezi pripadnosti pojedinih župa u Ninskoj biskupiji Fonda je imao i s ondje otprije prisutnim franjevačkim redovnicima, čije se sjedište nalazilo u glasovitom visovačkom samostanu. Godine 1734. u kronici fra Marijana Lekušiča zabilježeni je dogadaj u svezi sa crkvenom jurisdikcijom nad tamošnjom župom Perušič: "Ove je godine preuzvišeni biskup Jeronim Fonda, ninski biskup, u kanonskoj vizitaciji, pošto se potajno dogovorio s generalom Dalmacije, župu Perušič silom otrgnuo iz ruku otaca sv. Marije vrlo starog samostana na Visovcu, i pripojio ga ovom samostanu. A prvi kapelan ili župnik o. Josip Banovac državnom je odlukom maknut s kruševačke župe i postavljen u ovoj u Perušiču. Na to je poštovani o. Toma Babič, visovački gvardijan, zbog toga mnogo potišten, obratio se na samog generala protiv biskupa, ali nije uspio gotovo ništa, niti je general htio više mijenjati odredbu s obzirom na spomenutu župu, buduči ste, kaže, sinovi jedne provincije i cijela obitelj iz jednog samostaria može priječio u drugi" (Bačič, 1995, 82-83). župa Perušič pripadala je, naime, od dolaska Osmanlija (1527. god.) do 1734. godine visovačkom franjevačkom samostanu sv. Marije, kada ju je biskup Fonda, u sporazumu s generalnim providurom Dalmacije, tijekom kanonskog pohoda priključio fianjevačkom samostanu u Karinu (Bačič, 1989; 32). Ovime je činom biskup Fonda nastojao suzbiti prevelik i od ranijeg vremena prisutan utjecaj visovačkih fi-atara na svom području i uspostaviti čvrstu biskupsku vlast na cijelom prostoru oslobodene i obnovljene Ninske biskupije.
Škof v Trogirju:
1738. godine papa Klement XII. imenovao je Jeronima Fondu trogirskim biskupom, a u rečenoj je biskupiji svečano ustoličen 1739. godine. O njegovom dolasku u Trogir zabilježena je kratka napomena u "Knjizi odredbi trogirskih biskupa" (NAS. T, 28, str. 13): Adi 12 April 1739, giorno di dornenica, a'ore I5. Arrivo alla sua residerzza l'illustrissimo, e reverendissimo monsignor Girolamo Fonda, traslata dalla sede di Nona, attesa la libera dinzisione di questo vescovato dell'illustrissimo, e reverendissimo monsignor F. Giuseppe Caccia d'ordine de minori o.sservanti; avendo consurnato giorizi venti nove nel venire da Pirano a Trau.
Na
osnovi sačuvanih vrela i spoznaja historiografije u mogučnosti smo rekonstruirati
Fondino višegodišnje djelovanje na mjestu čelnika Trogirske biskupije. Prema
podacima u Farlatijevom djelu, Fonda je tijekom svog biskupovanja izvršio tri
vizitacije župa i crkava na području svoje biskupije. Od njegova četiri izvješča
upučena Svetoj Stolici Farlati prepričava ono iz 1746. godine. Izvješče je dragocjeno
saznanje o stanju crkve, stanovništvu, običajima i opčim prilikama u Trogirskoj
biskupiji. Osim uobičajenih podataka o trogirskim crkvama i samostanima, Fonda
s posebnim naglaskom upozorava na stanje župa u zaledu (Morlachia), u kojem
su glavni problemi manjak svečenstva i opča zapuštenost (duhovna, gospodarska,
kulturna) tamošnjeg (morlačkog) žiteljstva. Rimsku središnjicu upozorava na
izrazite teškoče pri ustroju i organizaciji župa te zbog nedostatka novca (mali
prihodi biskupije) moli za dodatnu financijsku potporu (Farlati, 1769, 445-447;
Katič, 1958, 275). U svezi s nezadovoljavajučim crkvenim prilikama, zanimljivo
je spomenuti i Fondinu okružnicu iz 1744. godine. Okružnica je objavljena u
"Liber mandatorum" (NAS. T, 34, 9) i oštrim je riječima upravljena protiv
lokalnog svečenstva koje sudjeluje u tamošnjim zabavama u vrijeme karnevala,
neobuzdano i raspušteno se priključujuči nemoralnim zabavama lokalnog puka.
Prekršiteljima se prijeti suspenzijom i sankcijama svjetovne vlasti, a svečenicima
se, nadalje, nareduje da ne smiju niti javno ni privatno voditi okupljanja i
kola u kojima sudjeluje običan puk.' Pažnje je vrijedan Fondin rad na unaprijedenju
školstva i prosvjete u Trogiru. Status tamošnje katedralne škole pokušao je
vratiti na ranije stanje (više razrede), jer je nakon premještanja biskupa Bartula
Kačiča (1721-1730) u Split škola bila svedena samo na gramatičke razrede. Fonda
je stoga tražio odgovarajuče učitelje i lektore u trogirskim samostanima. Več
je 1743. godine pokušao preko Zbora za širenje vjere ishoditi od viših redovničkih
poglavara franjevaca konventualaca i opservanata da članovi njihovih redova
u Trogiru preuzmu profesorske službe u katedralnoj školi uz odgovarajuču nagradu.
S vremenom je uspio u svojim nastojanjima, pa je 1747. godine mogao javiti u
Rim da je "u svom vlastitom stanu otvorio javnu školu za školovanje mladeži".
Dominikanci su mu dali lektora filozofije, a fi-anjevci s Drida učitelja gregorijanskog
pjevanja. Tu je dvojicu plačao iz svojih prihoda. Lektorom moralnog i dogmatskog
bogoslovlja imenovao je svečenika koji je nauke završio u Padovi, a učiteljem
retorike svečenika koji se obrazovao kod koparskih pijarista. Učitelj gramatike
odrekao se plače u korist učitelja retorike, a besplatno je radio i jedan lektor
bogoslovnih predmeta. To je novo stanje potrajalo tek nekoliko godina, a zatim
je ponovo došlo do problema, zastoja i nazadovanja trogirske katedralne škole
(Kovačič, 1991, 76).Zapaženo je i biskupovo djelovanje na području kaštelanskih naselja, gdje su tamošnji seljaci prijetili otvorenom pobunom protiv trogirskih vlasti. Tako je 1747. godine sklopljen sporazum izmedu biskupa Fonde, kanonika Ante Sassa i upravitelja (operario) crkovinarstva katedrale u Trogiru te s druge strane kaštelanskih župnika Ivana Hrelje, Tome Koščine, Jakova Cokarliča i Luke Čaletiča da se ubuduče sve desetine od žitarica i sočiva koje budu pristizale od dominikalija zemljovlasnika i težačkih dohodaka te drugih prihoda moraju dijeliti po pola s jedne i druge strane. Da težaci ne bi varali prilikom podjele, župnici moraju voditi točan popis količine, kakvoče, mjesta i osoba koje daju desetinu. Taj če se popis dostaviti biskupiji, Kaptolu i upravitelju crkovinarstva. Za taj posao župnici če dobiti trečinu od ukupne količine desetine, a zatim če se od preostale količine desetine podijeliti na dva jednaka dijela prema sporazumu (Omašič, 1986, 271). Djelujuči na sredivanju crkvenih prilika u trogirskim selima, Fonda je imao spor s težacima na biskupskom posjedu u Bosiijini, ali je zahvaljujuči pomirljivom nastupu i poboljšicama namijenjenim tamošnjim seljanima (gradnja nove cisterne za vodu) uspio smiriti težake koji su prijetili nemirima (Farlati, 1769, 446).
U samom je Trogiru Fonda djelovao u svezi nabavljanja crkvene opreme. O svojem je trošku pribavio dvije pontitikalne toge, svečeničku halju za misu i četiri tunike za ministrante. Za njegova je biskupovanja iz Mletaka, posredstvom trogirskog ordinarijata, za župnu crkvu Bezgrešnog začeča BI. Djevice Marije u Kaštel Statiliču (podignuuta 1765. godine na mjestu starije posvečene sv. Ivanu Krstitelju) pristigla pošiljka, koja je potjecala iz oporučne ostavštine vojvode Antuna Kumbata. Sadržavala je svečeničko obredno ruho od zelene teške svile (kazula, stola, manipul) i jedan zlatni lanac s kolajnom od masivnog zlata, što je možda predstavljalo vojvodino odlikovanje ili vojvodski znak. Biskup Fonda je popratnim pismom izručio dostavljenu mu pošiljku prokuratoru štafiličke crkve Boži Azalinu te mu naložio da navedene predmete izruči rečenoj crkvi kao oporučni prilog vojvode Kumbata (Pera, 1997, 182-183). Na kraju, zanimljivo je spomenuti i podatak da je biskup Fonda, kako nije mogao pouzdano utvrditi da li je trogirska stolnica svečano posvečena, sam obavio taj rijetki obred (HBL, 1998, 320).
Oporoka - Franciscus FONDA:
Neizravan, ali zanimljiv dodatni izvor o djelovanju biskupa Fonde zabilježen je u oporuci biskupova nečaka Franje pok. Apolonija. Oporuka je napisana 31. V. 1746. godine u Trogiru (DAZ. AT 59, str. 92-93). Tamo je Franjo neko vrijeme boravio kao štičenik svoga strica, a potom se trebao zaputiti u Rim i ondje primiti svečeničke zavjete. Oporuka je kratka i vrlo jednostavnog sadržaja. Glavni nasljednik svih oporučiteljevih dobara je biskup Jeronim Fonda, za kojega njegov nečak izrijekom govori da ga je uzdržavao i školovao (zajedno s ostalom Franjinom bračom). Ukoliko, medutim, biskup Fonda ne bude mogao raspolagati (iz bilo kojih razloga) oporučiteljevom ostavštinom, sva Franjina dobra namijenjuju se njegovoj brači Kristoforu, Jerolimu, Antunu i svečeniku Jurju. Iz navedenih je podataka vidljiva briga biskupa Fonda prema nečacima, sinovima njegoveg pokojnog brata Apolonija. Biskup se za njih starao "očinskom ljubavi", pridonio njihovom obrazovanju i vjerojatno imao utjecaj da Franjo i Juraj odaberu svečenički poziv. Ujedno je ovaj dokument zanimljivo svjedočanstvo o prisutnosti (makar i privremenoj) još jednog odvjetka iz obitelji Fonda u Trogirskoj biskupiji.
Oporoka - Hieronymus FONDA:
Dne 27. XI. 1754. godine, samo tri dana prije smrti, trogirski biskup Jeronim
Fonda dao je načiniti svoju oporuku (DAZ. AT 60, str. 164-1G5). Oporuka je napisana
u trogirskoj biskupskoj palači. Pisar oporuke bio je, na biskupovu zamolbu,
trogirski svečenik Franjo Calebotta. U prvim oporučnim odredbama, kako to nalažu
običaji i odredbe trogirske komune, biskup ostavlja neveliku svotu od po pet
solida za tamošnji hospital S. Spirito i za popravak odnosno gradnju gradskih
bedema. Odreduje, nadalje; da se nakon njegove smrti, tijekom iduče dvije godine,
ima služiti tisuču misa za spas pokojnikove duše. Na dan njegove smrti neka
se, prema Fondinoj volji, prodaju dvije bačve vina i deset stara žita iz biskupskog
skladišta te prihod utroši za gradske siromahe. Posebna oporučna odredba odnosi
se na Margaretu Fini, višegodišnju služavku (domačicu) u biskupovom sjedištu.
Ukoliko želi, Margareta može ostati obitavati u kuči njegovih nasljednika koji
se za nju imaju skrbiti sve do njezine smrti. Ukoliko, medutim, Margareta iz
bilo kojega .razloga želi živjeti samostatno, nasljednici su joj dužni pomoči
pronači odgovarajuče boravište. U posljednjem dijelu oporuke Fonda imenuje glavne
nasljednike svoje cjelokupne imovine - nečake (sinove pok. brata Apolonija)
Kristofora, Jeronima, Franju i Jurja. Na kraju, izvršiteljem posljednje volje
imenuje trogirskog kanonika Petra Metličiča. Kao potpisnici oporuke spominju
se sudac-egzekutor trogirske komune Jakov Celio Cega, dočim su ti svojstvu svjedoka
potpisani svečenik Dominik Gatin i kanonik Ivan Luka Garanj.Trogirski biskup Jeronim Fonda umro je 30. XI. 1754. godine. Njegova je smrt zabilježena u knjizi "Monache, ed altro. Licenze" (NAS. T, 43; str. 22): Die 30 novembris 1754: Illustrissimus, et reverendissimus dominus Hierouymus Fondda episcopus Tragurieusi obiit hoc mane, post cuius morte, post varios casus.... Fondina je oporuka otvorena u biskupskoj palači istog dana, u prisutnosti trogirskog patricija Ignacija Kažotiča i svečenika Dujma Marislaviča. Dne 2. XII. 1754. godine Jeronim Fonda pokopan je u stolnoj crkvi, u grobnici svojih prethodnika, ispred oltara gradskog zaštinika sv. Ivana Trogirskog (Farlati, 1769, 447).
SUMMARY:
A very important role in the study of the historical-cultural and particularly ecclesiastical relations between the eastern Adriatic towns is certainly played by some prominent personalities who carried out, during their work in lstria, Dalmatia and Boka, the honours of church dignitaries. The present contribution is dedicated to Hieronymus Fonda (1686-1754), a native of Piran in Istria, a priest of the Koper diocese and eventually the carrier of the highest ecclesiastical duties in the Dalmatian towns of Nin and Trogir. The paper is based on the study of the original materials from the National Archives in Zadar (the Trogir archives and testaments) and the Archiepiscopal Archives in Split (the Trogir archives, books of decrees and allowances of the Trogir bishops), as well as on the present knowledge of historiography. The basic pan of the paper is dedicated to the period of Fonda's episcopal work, which began in 1733 when he was appointed the Bishop of Nin. There he worked on the restoration of the diocese badly affected by the Venetian-Turkish wars in the l7th century, on a better regulation of the church revenues, on the strengthening of pastoral work in the parishes of the town's hinterland, and on the reconstruction of the town's church buildings. In 1738 he was transferred to the post of the Bishop of Trogir. He carried out three visits of the district's parishes and churches, worked on the enlightenment of the hinterland's population, on the purchase of the equipment necessary for the worship of.God, on the promotion of the educational system, and on the improvement of life in the retarded villages of the Trogir diocese. He died on November 30th 1754 in Trogir and was buried in the sepulchre of his predecessors in the Trogir Cathedral in front of the altar of St. Ivan of Trogir. The study of his life, particularly of the later part of his career as a church dignitary, is a precious contribution to the knowledge of the relations between Istria and Dalmatia in the past.